|
|
| < | studeni, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Free Website Counter
OPROŠTAJ
ovo je ljubavna pjesma za tebe
ja je pjevam a lijecim sebe
moje slomljeno srce kao rana pece
rekao si" oprosti bila si za jednu vecer"...
suze su se mijesale sa kapima kise
"zao mi je ali ne volim te vise?"
o boze daj da umrem pomislih tada
ja zelim ljubav a ne samocu sada!!!
drhtavim rukama pripalih zadnju cigaretu
ustadoh se ponosno podoh prema vjetru
u vlasima kose osjetih vjetrovu tuznu baladu
tjesio me samo vjetar u ovome mrtvome gradu....
†Maggy & Anyta
†Matea
†Kika
†Punker
†Mirna
†ramonaa2
†***ena
†kika
†malacuricamirna
†End of all hope
†Jebač...
†rea :))
†Moreno
†yazzy
†erase my life
†En!
Zadnja pjesma u kojoj ti si
Ti više nemaš vlast nad mojim snovima.
Ti nisi više gospodar mojih želja.
I moje srce ti više ne posjeduješ.
Niti je ono tebi vjerno.
Vjerno je samo onom osjećaju kojeg
smo jednom, sad čini se tako davno djelili.
Ti nisi više moja prva i posljednja misao.
Niti moje svitanje, niti moj suton.
Nisi više moja cesta, ni ogorčenje, ni moje kajanje.
Sad si netko koga sam jako, ma beskrajno voljela
i ostaješ bljesak u krilu sjećanja.
Nisi više utočište mojih misli.
I zadnja je ovo evo pjesma u kojoj ti si.
Ni rimu joj neću dati...
Ne, ne kažem da je vrijedan nisi...
Ali sad samo prijatelj si...
Oprosti ali pjesme ću svoje od sad pisati
samo sebi i nekom drugom kog ću jednom voljeti.
Ovo meni nije kraj.
Niti to gledam kao priču koja je završila.
Ovo je meni početak nečeg novog.
Od sad živim dan po dan
i oprosti što oko moje više ne gleda,
u istom smjeru kao ti.
Ali tako je to kad kreneš dalje
i nekog počinješ zaboravljati.
Nisi vrijedan...
Moje srce slamaš tisućiti put.
A nikako da ti zbogom kažem.
Kako da te izbrišem iz svojih misli,
kako da se okrenem
i više te ne tražim?
Nije lako voljeti,
sad to kažu, kad već sama znam.
Nije lako odrasti
i odreći se jednog sna.
Život nije bajka, iako smo
bajku sanjali...
Možda je vrijeme da krenem dalje
moja nesuđena ljubavi.
Od ovog trena više
ne postojiš ti... iako si negdje
zauvijek za mene
nestao si.
Izbrisani su tragovi,
vjetar više ne šumi tvoje ime...
Nek te netko drugi grije
ove zime.
Nek neka druga
tvoje ispuni snove
jer vjeruj mi nisi vrijedan bio
ni jedne suze djevojke ove.
TO DIE FOR-Little deaths
Can't find a reason you should respect in me
you're happy when you get me on my knees
hate me, hurt me, kill me
do whatever you want
why should I care?
--I'm not the one who'll lose--
--I'm not the one who surrenders--
I am what I am
is it so hard to understand?
I'm the king on my land
hate me, hurt me, kill me
think about me what you want
you cannot trample me under your feet.
HURT ME ONCE HURT ME TWICE
I'M NOT THE ONE WHO CRIES
LATER IT'S YOU WHO FEELS PAIN
KILL ME ONCE KILL ME TWICE
I'M NOT THE ONE WHO DIES
MY LIFE IS FULL OF LITTLE DEATHS
I WILL BE BORN AGAIN.
TO DIE FOR-No turning back
No turning back
I will fall
No-one can catch me
I'll break my own bones
My soul is ruined can't you see
I'm dead like a stone
Living dead as they say
Show me how to live
No... still you can't save me
(Even you can't stop me)
Watch me now
And how I'm sliding down
Into the stream of eternity
Someday
You will follow
You'll fall like I do
Like I do now!
Can't find a thing that I could respect inside me
My innocence was too fragile
It withered away
I don't want to paint life in rosy colours
No turning back
How sad... it is not what I wanted
''10 razloga zašto te mrzim"
I hate the way you talk to me
and the way you cut your hair
I hate the way you drive my car
I hate the way you stare
I hate your big dumb combat boots
and the way you read my mind
I hate you so much, it makes me sick
That even makes me rime
I hate the way you're always right
I hate it when you lie
I hate it when you make me laugh
Even worse when you make me cry
I hate it when you're not around
and the fact that you didn't call
But mostly I hate the way I don't hate you
Not even close, not even a little bit,
not even at all.......
†††††††††††††††††
"Hello"
Playground school bell rings again
Rain clouds come to play again
Has no one told you she's not breathing?
Hello I am your mind giving you someone to talk to
Hello
If I smile and don't believe
Soon I know I'll wake from this dream
Don't try to fix me, I'm not broken
Hello I'm the lie living for you so you can hide
Don't cry
Suddenly I know I'm not sleeping
Hello I'm still here
All that's left of yesterday
†††††††††††††††††
"Missing"
Please, please forgive me,
But I won't be home again.
Maybe someday you'll look up,
And, barely conscious, you'll say to no one:
"Isn't something missing?"
You won't cry for my absence, I know -
You forgot me long ago.
Am I that unimportant...?
Am I so insignificant...?
Isn't something missing?
Isn't someone missing me?
Even though I'm the sacrifice,
You won't try for me, not now.
Though I'd die to know you love me,
I'm all alone.
Isn't someone missing me?
Please, please forgive me,
But I won't be home again.
I know what you do to yourself,
I breathe deep and cry out,
"Isn't something missing?
Isn't someone missing me?"
And if I bleed, I'll bleed,
Knowing you don't care.
And if I sleep just to dream of you
I'll wake without you there,
Isn't something missing?
Isn't something...
†††††††††††††††††
"My Immortal"
I'm so tired of being here
Suppressed by all my childish fears
And if you have to leave
I wish that you would just leave
'Cause your presence still lingers here
And it won't leave me alone
These wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There's just too much that time cannot erase
When you cried I'd wipe away all of your tears
When you'd scream I'd fight away all of your fears
And I held your hand through all of these years
But you still have
All of me
You used to captivate me
By your resonating light
Now I'm bound by the life you left behind
Your face it haunts
My once pleasant dreams
Your voice it chased away
All the sanity in me
These wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There's just too much that time cannot erase
I've tried so hard to tell myself that you're gone
But though you're still with me
I've been alone all along
††††††††††††††††††††
Ovih dana bila sam u velikoj depresiji...neznam što mi je bilo...svi događaji i svi osjećaji su se našli isto vrijeme da se pojave.Njima je još pomogla pokoja svađa...Neznam kako sam uspjela izać iz te depresije ali sam uspijela.Mislim da su mi pomogli ljudi oko mene koji ne cjene svoj život...oni koji neznaju uživat u njemu...kojima je jedina stvar ogovarat druge osobe a uz to i opijat se...I meni kadkad dođe da se napijem ali s nekim razlogom...a najčešće je to nešto loše...uglavnom....
Shvatila sam da imam samo jedan život koji mi je darovan i da drugi nikad neću dobit...da moram ispravit sve svoje greške kako bih mogla mirno nastaviti dalje...da moram odlučit tko su mi prijatelji a tko znanci...
Odlučila sam da ću uživat i da neću se dovodit u nepotrebne svađe,depresije...
Uživat ću dok mogu..Živjet ću ko da mi je svaki dan zadnji..Neću se opterećivat ljudima i tuđim životima...
Živim svoj život.............
Onoga dana kada sam došla na svijet,udahnula po prvi put i ispustila prvi glas nisam znala koliko će mi život biti težak.Nisam znala da će moje suze teći svakodnevno,da bol u prsima nikad neće prestati...Kao dijete sanjala sam o tome kako ću školu završiti s odličnim bez puno muke,naći si prijatelje koji će uvijek biti uz mene,sretno se zaljubiti...Shvatila sam da to u ovom svijetu ne postoji.Za sve se moraš boriti iz posljednjih snaga,a onaj koji nema više snage jednostavno nestaje...gubi se...
Mislim da sam se počela gubit...Ne mogu više trpiti svađe staraca i njihovo iskaljivanje na meni zbog nekih svojih,meni nevažnih,razloga.Glupih razgovora o njihovim problemima koji nemaju vezu s vezom,a još manju samnom.Ne mogu trpit dane kada mi i jedan i drugi kukaju na ramenu i govore mi koliko me vole,što do sada nikad mi nisu govorili.Traže od mene savjete kao da sam im psihić.Dosta mi je frendova koji se prave da su dobri sa mnom a naokolo seru po meni a ne mogu mi reć u facu!Dobra sam im kad treba rame za plakanje i neki dobar savjet!Kad trebaju lovu ili pomoć!Mrzim ljude koji se pretvaraju da su ono što zapravo nisu......
Mrzim svijet oko sebe!!Mrzim se pravit da je sve uredu kad ništa nije!Mrzim lažni osmijeh...šuplju nadu...
Ležim na krevetu na kojemu su mnogi prije mene ležali i pitam se dali je ikad bio ovoliko natopljen suzama kao sad!?Jeli itko bio tužan i umoran od života da je ovdje,na ovom mjestu,pomišljao na samoubojstvo!?Umorna sam od priča da će bit bolje,da će se sve popravit...Prisjećam se dana kad s mojeg lica nije silazio osmjeh.Pravi iskreni osmjeh...Kad su još uvijek roditelji bili uzmene,tješili me za svaku moju lošu ocjenu,svaki moj ružan san...Gdje je sve to nestalo?Zašto je tama progutala moj osmjeh,moju sreću?Sjećam se dana kad me majka vodila u školu i tješila me da je to moj novi početak i da se nemam ničeg bojat..Gdje je sad njezina utjeha?Zar me ne može izbaviti iz ove tame?
Nemam više snage za daljnju borbu protiv ovog zla.Sve što sam imala ono mi je oduzelo,moje roditelje,braću,prijatelje...Već godinu dana pokušavam živjet protiv toga ali moje tijelo je izgubilo svu snagu,duša vjeru.Kako bi bilo lijepo da me netko primi za ruku i odvede u novi svijet.U svijet u kojem se čini da je sve savršeno,da si sposoban sve raditi kao treba,preći preko svake prepreke.U kojem ti je kišni dan lijep dan.Gdje ne mislis na nevolje,na ono sto će se dogoditi,nego jednostavno uživaš u trenutku....Gdje je taj svijet????
evo mene...nakon dugi niz nedolaženja...hehe..napokon mi se popravio internet...neznam što da vam napišem osim da vas jakoooo volim...sapu
Nemogu vjerovat koliko se možemo vezat za neku osobu a da to uopće ne primjetimo......Ponekad to sasvim nesvjesno radimo...Zašto je ljubav toliko bolna...
Opet neki tmuran dan....pokušavam ne misliti na prošlu noć,ali jednostavno moje srce to nedopušta...Bila sam vani kao i svaki dan...ali ovaj je bio kišni.Šetala sam se uz obalu prema kući.Kiša je padala i sljevala se s mojim suzama koje su tekle samo zbog jedne osobe koja mi je i previše draga....Zapuhnuo je jaki vjetar.Zatvorila sam oči u strahu...primjetila sam neku sjenu.....nisam htjela otvoriti oči.Nešto me stisnulo u srcu...polako sam ih otvorila...vidjela sam njega pored sebe...dignula sam glavu i uspravila se.Pogledi su nam se dodirivali...nisam znala što da kažem,nisam mogla govoriti.Iz njegovih je usana izašlo piskav zvuk koji je se odbijao od mene.Nisam mogla vjerovati...Pokušala sam nešto reći ali nije se čulo ništa osim nekog neodređenog zvuka.Na tren sam pomislila da sanjam...pružila sam ruku prema njemu...lagano i sigurno....Nisam ga mogla dodirnuti...bio je predaleko...približila sam se i ponovo ispružila ruku.....prešao je svojom rukom preko moje...osjetila sam jednu posebnu toplinu koja se sljevala niz ruku....krv se počela stapati s kapima kiše...moje suzne oči pogledale su prema njegovim....bile su tamne,pune mržnje.....odmaknula sam pogled i pogledala u svoju krvavu ruku....bol me izjedala iz nutra....suze su mi prekrile oči....čula sam njegoe brze korake koje su se pružale u daljinu.....Bol,mržnja,preziranje...sve ono što nikad nisam osjećala za njega preuzelo je moje osjećaje,misli...potrčala sam kući u suzama,krvi,boli...legla sam u krevet i nadala se da ću se probudit iz tog ružnog sna.....
Probudila sam se,ali to nije bio san.Ležala sam u mokroj odjeći na krvavom krevetu s ranom na ruci.Počela sam plakat...nisam mogla vjerovat....
Ali što je najgore....ja njega ne mrzim...on je još u mojem srcu...na istom mjestu kao i prije........
Upravo ju prolazi osjećaj nepostojanost....nepostojanost za sebe i druge...sluša,a ne čuje...gleda ali ne vidi...Oko nje ništa ne postoji....Nitko ju ne razumije,nitko je nepoznaje...a nezna kako da to objasni...
Srce joj tuče ubrzano...u glavi čuje samo te ubrzane odkucaje koji ju dovode do ludila...do razmišljanja....Zašto ju nitko ne razumije..zašto nitko ne vidi da ona patim...zašto joj nitko ne može pomoć...Krug pitanja joj se vrti po glavi..a nitko na njih nema odgovora.
U sobu joj dolazi sestra...s njezinim onako glupim pitanjima koji ju još više paraju....Nešto u njoj traži da si nanese bol...upravo onakvu kakvu sad osjeća....
Uzima jaknu i izjuri iz kuće...trči po kiši ne gledajući ni u što ni u koga...trči prema mjestu u kojem je provodila svoje najteže trenutke..dane...
Sjedne na mokar,hladan pod...iz džepa izvadi žilet koji je čuvala za zadnji trenutak svog života...Prikuplja snagu da se po zadnji put pozdravi od života,zadnjeg uzdisaja....Ruke joj se tresu...mislima joj prolaze razni trenuci...razne osobe......
Uzima već mokar žilet i naglim pokretom pređe si po ruci...krv je počela teći...ona bol izlazila je iz nje...na licu joj se pružao mali znak sreće koju nije mogla zatajiti...Kroz nju je tekla cijela njezina prošlost...želja da ostavi svoj trag u ovom životu...na ovom mjestu....u ovoj boli...
U suzama i blagoj radosti,izvadila je strari papir koji čuva već godinu dana kako bi svojim roditeljima napisala razlog njezinog odlaska s ovog svijeta.......
Opet krvarim...krvarim svojom boli,svojom patnjom....moje srce pati a neznam zašto...zbog njega,zbog sebe,zbog okoline??...neznam.... Pružam si lažni smješak,lažno veselje samo da nitko ne vidi moju patnju...da i ja ne vidim...moju tugu i bol...
Pravim se da je sve najbolje,da nemam ni jedne brige...jednostavno da je svijet u mojem pogledu savršen...ali bol ne pozna granice....ona nikad ne prestaje....ona je tu....vlada mnome...Ubija me... a nitko nezna što mi je...jer neznam ni sama...ne mogu da otkrijem tu strašnu bol koja leži u meni......
....Umorna ležim u krevetu a srce me steže...ne da mi spavat...ne da mi da oko sklopim...jednostavno želi da padnem u depresiju....da za nikog ne marim...da nestanem s ovog svjeta......
A zašto??....zašto mi to radi?
Odupirem se a ono mi neda...neda mi da živim mirno....onako kako svaki čovijek zaslužuje....
vooouuu
...nije me bilo stvarno dugo...znam znam...malo me internet zaj....ali evo me.......
taman kad sam vam htjela pisati postić ono meni isključili internet
poludila sam...
htjedoh vam pisat kako sam se provela na koncertu od Gibonnia...ali nemam vremena..i o maškarama,pijanstvu...uglavnom prošlom uzbrkanom tjednu....zato sam neki dan napisala mali sastav(ako se može tako nazvat) da ne bude dosadno........
V€ć Pr0či†@n@ kNjIg@
Ponovo čitam istu knjigu.Pravim se da to ne primjećujem.Dugotrajna odanost ništa ne može slomiti,čak ni već pročitana knjiga....
...pogledi ne dolaze sami...nešto taji u nama,neka skrivena tišina,lagani povjetarac.....Priznati si nemožemo tu tajnu...Možda nas je sram,možda jednostavno ne vjerujemo u to....
Poljupci su dugi i slatki,prašak ljubavi lebdi iznad nas....Dali je to ljubav ili samo neki prolazni životni događaj......Nitko nezna....
Pogledi traju...traju...cijela vječnost prolazi a mi ni riječ nismo rekli......Tišina se diže između nas...a samo mali poljubac tu tišinu može izliječit..........A nema ga......kad će doći??.....bol raste a nema nikog da me izlječi....
Moje srce jednostavno se prepustilo tom neopisivom koji mi oduzima život koji me svojom teškom šutnjom reže.........
Ponekad pomislim da sam ja tome kriva,da je to samo moja mašta..............a možda i je....ali ja to nikad neću moći znati.........
Koliko sam puta čula da šta si to radim kad znam kako će završit.....ali....to je veće i od već pročitane knjige.....
Moje srce plače a ja mu ne mogu da pomognem...Možda nešto novo uleti u moj život.........no ovo će uvijek zauzimat i najmanji kutić srca mog......
Cijelo vrijeme se vrtim u krug.Glava nikako da mi stane.Misli mi lete.Moji osjećaji postaju prošlost.Tajna se otvara.Tajna moga srca prelazi u drugi svijet,u neku drugu dimenziju,drugu pustolovinu.Pustolovinu mojih misli,srca,mene.....
Svijet mi se otvara.Prolaze me osjećaji.....Po mojem licu prolaze suze,suze marčne prošlosti,suze bola i tjeskobe...Prolaze kroz mene kroz moju nutrašnjost,kroz moj svijet mašte,kroz moju prošlost,sadašnjost i budućnost....Ne mogu stati.Obuzela ih sila.....Nova sila u novom svijetu.Sila koja će sve zarobiti,koja sve zarobljava.....
Moje tijelo više se ne poznaje.Crne suze su ga preuzele svojim tokom.Njime crtaju krug novog svijeta koji je proliven krvlju.Krvlju ljudi koji su mu osigurali da se sagradi.Da se utemelji u našim srcima.....
Više ništa ne poznajem,ne prepoznajem niti se ičega sjećam.Sve ono što sam učinila otišlo je u zaborav,ostalo je u drugom svijetu...
Mojim mislima leti nešto drugo,bolno i crno....Nešto što nikad nisam upoznala,a sad moram.Crnije od mraka,bolnije od smrti....Zavladalo je mislima a da nisam ni primjetila.Pruzelo je sve ono što mi je ostalo,a da nisam ni trepnula.....Zarobilo me u svojoj mračnosti i patnji,u svom užitku za nanošenjem boli,u paklu krvi i zarobljenih duša..........
Svijet magle???Da li on uopće postoji??
Ponekad pomislim da nikog ne poznam,da su mi svi strana bića koja su najednom sišla s neba.Njihove promjene raspoloženja dovode me do pitanja da li ja njih uopće poznam i dali ću ih ikad upoznat.Svakim danom o bliskoj osobi doznam nešto novo,čak i ako se poznamo 10 godina.Osjećam se kao da živim u svijetu magle.Sad me vidiš sad me ne vidiš,sad sam čudovište sad čovijek
.Zapravo nikad neznaš što možeš očekivat.Da li dobro ili zlo,smijeh ili strah.....Neki događaj i saznanja te zapravo dovode do pitanja: „ Tko su oni?Da li ih ja uopće poznam?Da li su oni ista bića koje sam upoznala?“ Krug pitanja ti se vrti po glavi,a ti nemaš nikakvih odgovora.Jedino što znaš je da isto izgledaju kao prošli put,ali iz vana.Njhova unutrašnjost kao da je zamagljena,začarana.Imaš osjećaj da njima vlada neka druga osoba.....
Ponekad pomislim da je tako zato što ja drugačije gledam na svijet,možda sam se ja promjenila a ne oni....Tko zna?
Oko mene se stvara magla.Magla izgubljenih prijatelja.Njihovo jedno lice razdjeljeno je u tisuću komadića,tisuću različitih lica,tisuću različitih osoba,a ja sama.Sama kao mrkli mrak.Oni vrište,urliču,izgovaraju različite riječi,različita imena,ali nigdje moje ime.Njihove usnice ne izgovaraju moje ime.Ja sam zaboravljena.......u svijetu magle......Njihova srca ne kucaju za naše prijateljstvo.Ono je izgubljeno negdje u samoj dubini te magle.U najdubljoj dubljini...........
Svijet magle se diže i zaboravlja na sve što je postojalo,ono se stvara oko nas a da mi i neprimjetimo..........
